preskoči na sadržaj

Srednja škola Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica

Login
Brojač posjeta
Ispis statistike od 3. 10. 2016.

Ukupno: 16299
 

 

 

Kalendar
« Lipanj 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja
Korisni linkovi
XIII. Državno natjec...
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Erasmus + -"Who do we think we are" Papenburg, Njemačka (5.3 - 10.3. 2017.)
Autor: Branka Ljepoja, 14. 3. 2017.

Na početku naše njemačke avanture bili  smo uzbuđeni i spremni za nova poznanstva, upoznavanje drugih kultura i običaja, no nismo mogli ni predvidjeti koliko će nam sudjelovanje u ovom projektu biti korisno i zabavno...

 

Provevši pet dana u malom gradu Papenburgu, na sjeveru Njemačke, saznali smo mnogo o povijesti  toga grada, ali i običajima i navikama njegovih žitelja. Sudjelujući u  raznim aktivnostima, sprijateljili smo se s našim kolegama iz Njemačke, Engleske, Litve, Poljske i Španjolske, ali i naučili mnoge korisne informacije. Ni nastavnici nisu odmarali. Tijekom tjedna odrađivali su sastanke na kojima su dogovarali aktivnosti za sljedeću mobilnost  u Litvu od 24. do 29. rujna 2017., a dogovoren je i termin mobilnosti u Hrvatsku – od 9. do 13. travnja 2018.

Milana Sadiković, prof.

5. 3. 2017.
Nedjelja

Sve je počelo još u 7:30 kad smo se zaputili automobilom do Zagreba. Bila je to prva etapa puta. U automobilu smo razmjenjivali očekivanja i razvijali taktiku za ostatak putovanja. Na aerodromu smo se uspjeli snaći i napokon smo poletjeli. Bio je to naš prvi let i bilo je čak i bolje od očekivanog. Većinu leta mi je bilo u cilju zaspati jer nisam sjedio do prozora pa se nisam nešto posebno zanimao za let, a uz to je još bilo jako oblačno. Na kraju sam odustao od spavanja i popričao s Dalmatincem koji je sjedio do mene. Uspješno smo sletjeli. Kraj druge etape. Malo je teže bilo pronaći prtljagu na aerodromu u Kölnu jer je znatno veći od onoga u Zagrebu. Nakon što smo pokupili prtljagu trebali smo kupiti kartu za vlak koji će nas odvesti do glavnog kolodvora. Bio je to naš prvi susret s aparatom za karte, ali nam je u pomoć priskočio jedan Bosanac, Ado iz Zenice. Pokazao nam je kako kupiti karte, kupio ih je s nama i vozio do glavnog kolodvora. Na glavnom kolodvoru nam je pokazao koji vlak moramo čekati. Još jedna etapa gotova. Uslijedile su dvije duge vožnje vlakom. Odmah nakon što smo sjeli u prvi vlak, izvadili smo hranu i počeli jesti. No morali smo presjedati još jednom. Pauza je bila malo duža pa smo imali odmora. Nakon stresa i napora, napokon smo uspjeli uhvatiti i zadnji vlak koji nas je trebao odvesti u Papenburg. Putovanje ovim vlakom trajalo je malo kraće, ali smo više razgovarali i zabavljali se. Bilo je prilično zamorno putovati s prtljagom, ali na kraju smo ipak, uz pomoć Ade i svih ostalih ljudi koje smo pitali za informacije, uspjeli. Sve u svemu, sretno smo stigli i svatko se smjestio u svoju obitelj. Stanislava kod Julije, Elena kod Hellen, a ja kod Miguela Schmocka von Ohra - Miggyja. Ili Schmocka. Ili pak Schmokyja. Schmokovi su mi se predstavili kao jako ljubazna obitelj s kojom sam se iste večeri još bolje upoznao. Također, pokazali su mi kuću i sobu koja je bila predviđena za moj boravak u njihovoj obitelji. Na početku mi je bilo žao što samo dobio obitelj koja ne govori najbolje engleski jezik, no sa svršetkom projekta, jako mi je drago što sam dobio obitelj koju jesam.

Nedjeljko Nedić, 2a

 

7. 3. 2017.

Utorak

Dan je počeo u klasično užurbanom ritmu, već za jutro bila je predviđena vožnja biciklom. Svatko je dobio prigodan bicikl za svoju visinu i mogli smo krenuti. Vrijeme nam baš i nije poslužilo pa smo se smrznuli dok smo se vozili do prvog odredišta, neke vrste muzeja na otvorenom gdje smo mogli saznati nešto o povijesti Papenburga. Posjet je bio zanimljiv iako malo iscrpan. Vidjeli smo kuće u kojima se živjelo prije mnogo vremena i saznali smo poneku informaciju o brodogradnji Papenburga. U sklopu toga posjeta imali smo ručak na tradicionalan način. Bilo je to nešto novo što još do sad nismo jeli: palačinke od heljde sa slaninom uz koje smo mogli jesti pekmez. Mogli smo probati i njihov tradicionalni čaj. Ručak mi se svidio. Nakon toga smo se biciklima uputili dalje do brodogradilišta  Meyer Werft. Put je bio duži nego do muzeja, ali imali smo priliku upoznati druge učenike tijekom vožnje. Sviđa mi se što smo taj dan većinom proveli u prirodi. Posjet brodogradilištu bio je zanimljiv jer nije bilo samo klasično predavanje nego se nastojalo i učenike uključiti u prezentaciju. Imali smo priliku vidjeti makete brodova koje su do sada izgradili i saznati impresivne informacije o tim brodovima. U školu smo se također vraćali biciklima. Dan ranije smo se dogovorili da ćemo ići na kuglanje pa smo i to realizirali taj dan. Imali smo vremena prije kuglanja pojesti nešto i malo odmoriti pa smo to i učinili. Bila je to još jedna prilika da se zbližimo sa svojim domaćinima kao i s drugim domaćinima i njihovim učenicima. Kuglanje je bilo zanimljivije nego što sam očekivala. Pomogli su nam da svladamo kuglanje jer nitko od nas nije dotad kuglao, ali je bio prisutan i natjecateljski duh. Bilo je zabavno i potpomoglo je stvaranju novih prijateljstava. Nakon kuglanja svi smo otišli na piće, a onda svatko svojoj kući.

Stanislava Ćurić, 3a

8. 3. 2017.

Srijeda

Jutro je započelo kao i svako drugo, ustajanje u 5:30, doručak, odlazak na autobus i dolazak u školu. Taj dan smo posjetili školski muzej koji se nalazi u školi staroj 200 godina. U tipičnoj učionici tog vremena učitelj nam je održao nastavni sat te nas pritom naučio pravilima koja su se nekad primjenjivala. Djevojčice su morale sjediti na desnoj, a dječaci na lijevoj strani. Svatko je imao svoju kamenu ploču i kredu za pisanje. Učitelj je na početku svakoga sata provjeravao higijenu i urednost. Nakon toga govorio nam je o kaznama koje su učenici dobivali ako ne obrišu ploču, ne održavaju higijenu ili učine nešto što je protivno pravilima. Djevojčice su udarane šibom po dlanu lijeve ruke kako bi s desnom mogle pisati (pravilo je bilo da svi moraju pisati desnom rukom), a dječaci po zadnjici. Učenici su imali malo dužu pauzu za ručak tijekom koje su odlazili kući, a potom se vraćali na popodnevnu nastavu. Nakon škole bili su obvezni pisati zadaću i pomoći svojim roditeljima, a tek potom su imali vrlo malo slobodnog vremena za igru. Nakon kratkog uvoda učili smo pisati slovo i. Za nagradu smo dobili sušene šljive kao i što su djeca prije dobivala na kraju njihovog prvog dana u školi. Nakon nastavnog sata razgledavali smo školski muzej koji je prepun originalnog školskog pribora iz vremena kada se u školi održavala nastava. Potom smo se vratili u školu na ručak. Nakon ručka uputili smo se u nizozemski gradić Bourtange koji je smješten na samoj njemačko-nizozemskoj granici.  Nažalost, zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta nismo mogli razgledavati gradić pa smo se neplanirano vratili u Njemačku i posjetili grad Lere. Ondje smo proveli vrijeme obilazeći trgovine. Navečer smo se vratili u Papenburg i zajedno sa svojim domaćinima večerali u restoranu, a potom otišli svojim kućama.

 

9. 3. 2017. ČETVRTAK

Kako to inače biva, sve nam je najbolje kad završava. Naš posljednji dan s društvom s kojim smo se družili u ovom projektu. Prva etapa ovoga dana bilo je otkrivanje naših modnih afiniteta. Morali smo se podijeliti u grupe. Svaka grupa trebala je imati jednog modela i uz pomoć šest metara papira napraviti mu kombinaciju (haljinu ili odijelo) po uzoru na one koje se nose na dodjeli Oscara. Naša grupa je u samom procesu izrađivanja imala čak dva modela, Elenu i Felixa, ali jedan je odustao prije nastupa u dvorani pa smo, kao i ostali, imali samo jednog modela. Kreacije su bile stvarno maštovite, od smiješnih do impresionirajućih. Radionice su mi se svidjele jer smo bili potpuno opušteni i uživali smo u tome iako to možda nije bilo nešto što sve nas zanima ili u čemu se svatko od nas pronalazi. Modeli su se morali prošetati pozornicom dok je jedan član grupe morao predstaviti kreaciju.  Nakon modne revije bio je poslužen ručak. Taj dan smo imali mahune, krumpir i meso. Nisam bila oduševljena  jelovnikom  jer njihov način pripremanja hrane nije bio po mom ukusu, ali mi je drago što sam probala nešto novo. Kada smo završili s ručkom,  imali smo slobodno vrijeme pa smo ispunjavali putovnice, male knjižice koje je svatko od nas dobio kako bismo mogli pisati dojmove o projektu. Dio vremena smo iskoristili i za šetnju gradom u potrazi za suvenirnicom kako bismo kupili nešto što će nas podsjećati na ovo putovanje. Potraga je bila zanimljiva jer smo jedno vrijeme uzaludno tražili suvenirnicu po gradu, ali na kraju smo se ipak snašli. Kad smo se vratili, učenici iz Španjolske održali su svoju prezentaciju jer su oni došli tek u ponedjeljak navečer pa nisu mogli odraditi taj dio kad i mi. Zatim je uslijedila nijema predstava koja mi se svidjela iako je malo predugo trajala pa je bila i malo dosadna na kraju. Najbolji dio cijelog dana, možda čak i cijelog putovanja, bio je zajednički roštilj za kojim su nam se pridružili članovi obitelji koje su bili naši domaćini. Cijelo poslijepodne bilo je popraćeno smijehom i zabavom što je stavilo točku na i. Roštilj je bio ukusan i uz njega je bilo nekoliko priloga, neki ukusniji, neki manje ukusni. Razmijenili smo kontakte s ostalim učenicima i domaćinima u nadi da ćemo bar s nekima od njih ostati povezani. Bilo je to sasvim nevjerojatno iskustvo i ostavilo je dojam kao da je sve bio samo san iz kojega se budimo sad kad se vraćamo natrag. Rastanci su bili teški i nikome od nas se nije išlo kući jer smo stekli nove prijatelje i upoznali mnogo novih zabavnih i dragih ljudi. Noć smo proveli u hotelu jer smo rano ujutro imali vlak za povratak.

Stanislava Ćurić, 3a

 
 
 
 
 
 

 10. 3. 2017. 

Petak - DAN POVRATKA

Petak je bio zadnji dan našeg boravka u Papenburgu. Probudili smo se u 4 ujutro. Taksijem smo krenuli do stanice i čekali vlak koji je kretao u 5:19 te se vozili dva sata do grada Münstera. Ondje smo presjeli na drugi vlak te se vozili još sat vremena te napokon stigli na željeznički kolodvor u Kölnu. U žurbi smo kupovali karte do aerodroma. Bilo je stresno i napeto jer smo imali svega petnaest minuta do sljedećeg vlaka, no ipak smo uspjeli. Srećom, na peronu smo sreli sunarodnjake iz Zadra koji su nam potvrdili da se nalazimo na dobrom peronu i koji su također putovali na aerodrom. Na aerodromu smo prošli sve potrebne provjere te se konačno ukrcali na let za Zagreb. Pri slijetanju smo imali problema zbog naleta jakoga vjetra, no ipak smo uspjeli sletjeti iz drugog pokušaja. To je bilo vrlo uzbudljivo za sve putnike u avionu. U Zagrebu nas je dočekala profesorica Barbara i puni dojmova otišli smo kući.  

Elena Pušeljić, 1a

Petak, 4.45. sati 
 
 

 





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju