Srednja škola Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica

Američki književnik Edgar Allan Poe rođen je u Bostonu 19. siječnja 1809. godine.

Karakterizirao ga je nemiran duh radi čega je za života često bio okružen skandalima i nesporazumima, a brojni nesporazumi oko vrednovanja njegovih djela postoje i danas.

 „Oni koji Poea uzimaju suviše ozbiljno sami nisu dovoljno ozbiljni.“ Henry James

Edgar Allan Poe bio je dijete putujućih glumaca. Otac ga je napustio ubrzo nakon rođenja, a majka umrla kada je imao samo dvije godine. Pod svoje ga je uzeo imućan trgovac John Allan, ali ga nikada nije zakonski usvojio. S Allanovima je Poe proveo nekoliko godina u Engleskoj, a pri povratku u Ameriku upisao se na sveučilište (University of Virginia). Isključen je već nakon prve godine zbog kartaških dugova.

U osamnaestoj godini, nakon svađe s očuhom pobjegao je od kuće. Dvije godine odslužio je u vojsci, da bi se kasnije posvetio novinarskom i književnom radu. Gotovo dvadeset godina radio je kao kritičar i urednik raznih novina i časopisa, ali bi radi sklonosti alkoholu i nedolazaka na vrijeme na posao često bio otpuštan i prisiljen tražiti nova zaposlenja. Poznato je da je za života bio svadljiv i pomalo neuravnotežen, te je često živio u bijedi i dugovima.  

Kada mu je bilo 27 godina oženio se svojom trinaestogodišnjom sestričnom Virginijom, što njegova okolina nije dobro prihvatila. Virginija je nakon nekoliko godina počela obolijevati, a radi njezine bolesti i stalnih briga i neuspjeha, preosjetljivi Poe padao je u teške depresije i sve se više odavao piću. Virginija je umrla od sušice, a ubrzo nakon njezine smrti umro je i Poe, 7. listopada 1849. godine. Nađen je kako bez svijesti leži na ulici, a okolnosti njegove smrti nisu nikad naknadno točno utvrđene

Napravio je veliku pogrešku kada je svoju književnu ostavštinu povjerio Rufusu Griswoldu, osrednjem antologičaru koji je radio kao urednik, pjesnik i kritičar. Griswold je Poea mrzio i nakon njegove smrti učinio je sve kako bi ga ocrnio, čak je krivotvorio njegova pisma.

Tek je stotinjak godina kasnije, autor definitivne Poeove biografije – jer su mnoge prijašnje biografije pratili nesporazumi, utvrdio netočnost Griswoldovih tvrdnji o Poeovoj pokvarenosti i narkomaniji tako što je objavio originale Poeovih pisama zajedno s Griswoldovim falsifikatima. Za razliku od Griswolda ili Henrya Jamesa bilo je onih koji su istinski cijenili Poeovo stvaralaštvo.

“Poe je bio idol koji je dosegao najvrtoglavije visine estetike i zaronio u najskrivenije ponore ljudskog uma“,  Baudelaire

Pisanje i životne prilike

Književnu karijeru Poe je započeo kao pjesnik i poezija je ostala njegova strast do kraja života. Napisao je sedamdesetak priča, a za života je izdao dvije zbirke – Grotesknepriče i arabeske (1839.) i Priče (1845.). Pred kraj života napisao je vizionarsku proznu poemu Eureka i Marginalije, niz bilježaka i zapažanja o književnosti i književnicima. U svojim kritičkim napisima od kojih su najpoznatiji Filozofija kompozicije i Načelo poezije, Poe je izložio teoriju književnog stvaranja, koja ima veliki značaj za razvoj moderne kritike.

Vatreno je zastupao ideju o slobodi pjesnikove individualnosti i gotovo božanskoj moći njegove imaginacije. Isticao je pjesnikovu težnju da dosegne idealnu ljepotu, koju je strogo razlikovao od istine i morala. Briše granice između stvarnosti i iluzije, između sna i jave, te otvara vrata iracionalnog, podsvjesnog i vizionarskog. U njegovoj teoriji krajnja sloboda mašte spaja se s hladnom logikom. U svojoj poeziji nastoji značenje riječi podrediti stvaranju neodređenoga glazbenog ugođaja i približiti se što čišćem pjesničkom izrazu. Smatra da poezija mora biti izraz čiste i idealne ljepote, bez ikakve veze s idejama i moralom.

„Didaktička hereza: vjerovanje da poezija mora oplemenjivati i poučavati.“  – vjerovanje Poeova vremena

Poe je po mnogim svojim temama i gledanjima na umjetnost (svojom estetikom zla) biopreteča europskih simbolista i parnasovaca, te pisaca poput Baudelairea ili Dostojevskog i zato je zanimljiva činjenica da se mogao pojaviti u provincijalnoj Americi u prvoj polovici 19. stoljeća, jer je riječ o zemlji koja je tek 1783. godine prestala biti britanskom kolonijom i nije imala gotovo nikakve vlastite umjetničke, književne tradicije.

Američki pisci koji su prvi postigli međunarodni ugled bili su Poeovi stariji suvremenici Washington Irving i James Fenimore Cooper, autor Posljednjeg Mohikanca. Književnoj eliti u Poeovo vrijeme pripadao je kulturni krug Nove Engleske, i njezino središte Boston gdje su djelovali esejist i pjesnik Ralph Waldo Emerson, romanopisac Nathaniel Hawthorne i pjesnici Longfellow i Lowell. Irving, Cooper i Poe nisu voljeli Novu Englesku.

Nakon otcjepljenja od Engleske, Amerika je još dugo patila od engleskog i europskog kompleksa i u Poeovo doba se u kulturnom pogledu još uvijek osjećala provincijalnom u odnosu prema Europi.

„Napokon smo stigli do epohe u kojoj možemo i moramo stati na noge vlastitih zasluga, ili pasti zbog vlastitih slabosti. Napokon smo raskinuli spone koje su nas vezale uz našu britansku bakicu.“ E.A. Poe

Tematika Poeovih priča

Poeove priče najčešće se dijele na groteskne priče i arabeske, te na priče ratiocinacije ili logičkog zaključivanja, koje se smatraju pretečama detektivskog žanra. U tim pričama, kako on sam kaže „smiješno je dovođeno do grotesknog; strava je pretopljena u užas; duhovitost pretjerana do burleske; i posebnost preobražena u neobičnost i mistiku.“ U Poeovim groteskama prevladavaju osebujni humor bez smijeha, ruganje i gorka ili okrutna šala, te satira, a arabeske više teže ozbiljnom i poetskom efektu.

Umorstva u ulici Morgue – Poe govori o najživahnijem užitku što ga natprosječno pametnom i analitičkom umu pruža rješavanje problema, zagonetka ili pitalica. U navedenom djelu Poe osobito ističe samo jedan dio osobnosti svog detektiva Augustea Dupina na račun svih ostalih: njegovu čudesnu pronicljivost koja prelazi okvire normalne inteligencije i snažno se oslanja na intuiciju i maštu. U tome Dupin sliči Poeovoj koncepciji pjesnika kao krajnjeg individualista koji posjeduje božansku moć stvaranja i razaranja i ulazi u tajnu zločina kao što pjesnik istražuje tajne podsvijesti ili svemira.

Sličan način racionalnog zaključivanja ili raspravljanja Poe koristi i u pričama koje opisuju senzacionalna, znanstvena otkrića ili eksperimenti koji kao da su se zaista i dogodili; putovanje u balonu – Jedinstveni doživljaj nekog Hansa Pfaala; bolesnik na umoru koji pod hipnozom opisuje doživljaj umiranja i stanje poslije smrti – Mezmeričko otkriće i sl.

Mnoge teme Poeovih priča dolaze iz konvencija koje su postojale u romantičnoj književnosti njegova vremena, osobito u gotičkoj struji. Gotička se književnost koristila interesom romantičara za srednji vijek, folklorom i egzotičnim ugođajima: otuda motivi ruševina, starih kula i dvoraca, podzemnih hodnika i tamnica, kostura, sablasti i grobova, demona i vampira.

Poe je svjesno prihvatio gotičku konvenciju jer je vjerovao da zadovoljava ukus njegovih čitalaca, ali i jer je odgovarala njegovu temperamentu.

„Ako se mnoga moja djela i temelje na dojmu strave, tvrdim da ta strava ne potječe iz Njemačke, nego iz duše – da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonitog ishoda.“

Bitno je za spomenuti da su Poeove teme potekle ne samo od određenih književnih strujanja i konvencija, već i iz njegova osobnog iskustva, iz nesretnog života. Jedna od njegovih velikih tema je smrt. Tema cijelog niza njegovih pjesama je Smrt krasne žene –Gavran, Annabel Lee, Lenora i priča  -Ligeja, Pad Kuće Usher.

Neki tumače da je Poe uzimao motiv mrtve mlade žene radi osobnih gubitaka, dok neki ističu činjenicu da je spomenuti motiv bio neobično raširen u slikarstvu i književnosti njegova doba i imao prikriveno, ali snažno erotsko značenje u vrijeme kad je erotska ljubav bila zabranjena tema.

The video cannot be shown at the moment. Please try again later.

U prozama kao što su Kolokvij Monosa i Une ili Razgovor Eriosa i Charmione, Poe opisuje dijaloge duša koje su preživjele propast svijeta i sad postoje u stanju čista duha, hladne vedrine i potpuna mira. Poe je priželjkivao smrt kao oslobođenje od vlastitih nesreća i od pokvarenog svijeta koji trči za materijalnim dobrima.

U mnogim pričama smrt je povezana sa ubojstvom i čovjekovom urođenom željom da čini zlo. Primjer takvog djela je Crni mačak u kojem se opisuje čovjekov nagon da nešto učini samo zato što zna da to ne smije učiniti. Ta želja dovodi do ubojstva, a s time i do samoubojstva, jer ubojica osjeća neodoljivu želju da bude otkriven i upropašten.

Poeov jezik često je preopterečen retorikom i prenatrpan pridjevima. On je pisac krajnosti i opsjednutosti, u kojima moderna kritika traži prije svega alegorička i simbolička značenja.

„Svijest je o tome da je neki postupak nevaljao ili pogrešan često ona nepobjediva, ona jedina snaga koja nas tjera da ga provedemo. To nesavladivo nagnuće da činimo zlo zbog zla samog ne možemo proniknuti niti raščlaniti na prvobitne uzroke, jer je to radikalan, primitivan i elementaran nagon.“

Dok su Poea neki američki suvremenici opisivali kao čudovište, u Europi se stvarao njegov kult, ponajviše radi zasluge Charlesa Baudelairea, koji ga je prikazivao uzornim čovjekom u svemu i tragičnom žrtvom surove američke sredine. Istina o Poeovoj naravi i karakteru leži negdje između tih dviju krajnosti.

Ana Božičević